Flauta

Andrija La Vrek  

                                                 (nove priče iz zone sumraka)

(priča četvrta):

    Bio sam zaista veliki ljubitelj klasične muzike.Imao sam - i još uvek imam - jednu ogromnu sobu sa policama punim audio kaseta,ploča i kompakt diskova.Bilo je tu takoreći sve,od Betovena do Bajića.Naravno,veća dela u interpretaciji više dirigenata i orkestara.Neka izvođenja sam slušao češće,ali bilo je zanimljivo čuti i razlike,pa bih,recimo,stavio ploču sa "Šeherezadom" Simfonijskog orkestra iz Mineapolisa(dirigent Antal Dorati),posle istog dela u izvođenju Moskovskog simfonijskog orkestra i Dimitrija Kitajenka.

    U drugoj velikoj prostoriji držao sam razne muzičke instrumente.Svirao sam na njima skoro svaki dan.Gradska filharmonija me je često pozivala da sviram s njima;naravno,mogao sam da nastupim umesto bilo kojeg muzičara.

    Nedavno je kod nas gostovao jedan veliki simfonijski orkestar.Kao velikog pokrovitelja umetnosti,pozvali su i mene.  Odlučio sam,skromno ali razložno,da u svom delu koncerta izvedem nešto kraće,a da gostima ustupim veći deo.

    Izveo sam,savršeno kao i uvek,Sonatu za flautu i čembalo broj tri Benedeta Marčela.Razume se samo po sebi da sam svirao na oba instrumenta zajedno.

    Posle koncerta su mi mnogi čestitali i rekli da su uživali u čarobnim zvucima flaute.Ja sam takođe uživao u tome i zato sam bio zadovoljan.

    A onda mi se javila misao koja mi je upropastila večnost.

    Upitao sam se,da li je i flauta uživala u Benedetovoj sonati.Bio sam siguran da jeste,ali pitanje me je tako kopkalo,da sam učinio najprirodniju stvar - upitao sam samu flautu.

    Ono što sam čuo zapanjilo me je.

    Rekla mi je da joj svaki zvuk odsviran na njoj pričinjava bol.Odkako su je odsekli,kao komad pogodnog drveta sa takođe posečenog stabla,njen je život,što bi ljudi rekli,postao pravi pakao.A sviranje,bilo to obično duvanje u pisak,ili zvuci Mocartovih dela,pravo su mučenje za nju.

    Nisam mogao da verujem.A opet,flauta me ne bi lagala.

    Razmišljao sam šta da radim.Brzo sam se dosetio i naredio da se flaute odsad prave od metala i plastike.Svi su se začudili, neki su hteli da se bune,ali mislim da je moja odluka sasvim razumljiva ako se zna šta stoji iza nje.

    Sve je bilo uzalud.Majstori su napravili metalne i plastične flaute koje su svirale jednako dobro kao one od drveta.Ali, razgovaravši sa jednom od njih,kako sam mogao da i ove ne upitam isto?

    I odgovor je bio isti.Pretapanje,izlivanje,kompletna obrada i,najzad,sviranje - bili su bolni za njih.

    Šta da radim?Da zaboravim na sve i ne obraćam pažnju?Da zabranim izradu flauta i sviranje na njima?(A da li su u pitanju samo flaute?)

    Niko mi ne može dati savet.

    Teško je biti bog.